Crvena, tamna crvena krv.

by **Shinigami** uto tra 17, 2012 11:37 pm

Bilo je to u travnju, na početku travnja 1945. Dolazile su vijesti da feldmaršal Alexander, vrhovni zapovjednik na Sredozemlju, namjerava jednom i za svagda izbrisati Nijemce i okončati rat u Europi. Sve je počelo 9. travnja kada je Osma armija generala McCeerya bombardirala utvrđene položaje njemačke Desete armije, čije je desno krilo dodirivalo Jadran. Čuli smo da je general von Vietinghoff potpisao predaju svih snaga pod svojim zapovjedništvom. Nakon predaje vojska je krenula bježati prema Austriji. Istodobno Sovjetske snage gore pod nogama i prijete da će preduhitriti Britance te prije njih stići u Korušku. Sve se zbivalo vrlo brzo, rekli su nam da se spremimo, da uzmemo samo najosnovnije stvari. "Povlačenje, povlačenje!" vikali su sa svih strana, sve se raspadalo. Svatko se snalazio kako je znao, nitko nije mario za druge, više nije bilo prijateljstva, sa mrtvih vojnika uzimali su se kaputi i čizme. Sve ono što je valjalo, nije bilo niti dostojnog pokopa, hrpe leševa ostajale su za nama, u daljini, u maglovitoj daljini.

Govorili su nam da smo spašeni ako stignemo do Austrije, Britanci i Amerikanci smatrani su jedinom nadom, sve je bolje od "Crvenih". Jedno vrijeme smo putovali s njemačkim vojnicima, slušao sam jezive priče, gore od onih na koje smo mi navikli. Mi smo vodili rat, ali rat protiv neprijatelja, rat protiv okupatora, oslobađali smo svoju zemlju. Oni su rat vodili zato što su morali, netko im je to tako rekao, pričali su o silovanju naših žena, o ubijanju njihove djece i muževa, kao da je to bila jedna od sasvim normalnih stvari. Iz toga što sam razumio shvatio sam da su bili dobri s Četnicima. Četnici su se zapravo izdavali za one koji su se borili protiv Nijemaca, protiv okupatora, a zapravo su svi oni bili na istoj strani. Uništavali su sve ono što je dobro. Pljačkali i pustošili gdje su stigli. Ne mogu se sjetiti gdje je ostatak moga štaba, nisam ih vidio već dosta dugo, većina ih je pobjegla, bojali su se. Dosta je njih ubijeno, vidio sam grupicu Četnika koji su moga prijatelja ubili, prerezali mu grkljan, zaklali ga kao svinju, on je bio zadnji koga se sjećam iz našeg štaba. A kako sam ja ovdje završio? Nakon toga krenuo sam bježati, u prvom mjestu na koje sam naišao potražio sam gostionicu, bilo što gdje sam mogao dobiti nešto za pojesti. Prije nego sam ušao, partizanski kaput bacio sam u jarak kraj puta. Bilo mi je drago što sam tako učinio, unutra su me dočekala četiri njemačka oficira koji su se kartali za zadnjim stolom. Predstavio sam se kao njemački vojnik koji je izgubio ostatak svoje čete. U prvi tren gledali su me sumnjičavo, već sam pomislio kako su me razotkrili, no oni su me pozvali za svoj stol i ostao sam piti s njima do duboko u noć. Svladani umorom i alkoholom, zaspali su ni ne znajući da su prevareni. Uzeo sam jedan njihov kaput i iskrao se nečujno kraj njih, te krenuo prema Austriji. Mislio sam da sam dobro zaštićen, zaštićen od Nijemaca, Ustaša i Četnika, putujući s njemačkim vojnicima, koji su povjerovali mojoj priči, predstavljao sam se kao oficir kojeg sam upoznao u gostijonici. Maštao sam o dolasku u Austriju, sastanku s pripadnicima NOP-a i ostalim saveznicima. Maštao sam o pravednosti.

Sjedište brigadira Scotta, zapovjednika 38. pješačke brigade, bilo je tada u velikom zamku, smještenom na brijegu koji dominira cijelim gradićem. Bliže gradića nalazi se prostrano otvoreno polje omeđeno niskim šumovitim brežuljcima, od tamo smo namjeravali krenuti prema zapadu. Prema polju prilazilo je mnoštvo ljudi, njih sad znatno više od sto tisuća. Ali ispred su se ispriječile britanske trupe blokirajući put. Nitko nije znao zašto, mislili smo da smo u britanskim rukama sigurni, ali bili smo daleko od sigurnosti. Nakon par sati shvatili smo da nas brigadir Scott namjerava izručiti Jugoslaviji, više mi ništa nije bilo jasno, mi smo samo željeli naći spas na zapadu. Čuo sam da su komesar Basta i general Herenčić došli brigadiru Scottu na pregovore, mislio sam da će se to riješiti. Oko 4:30 saznalo se da NDH više ne postoji, Herenčić je potpisao kapitulaciju, bio sam sretan, znači da je Basta na neki način pobijedio. Bio sam okružen njemačkim vojnicima i oficirima, a oni su bili okruženi partizanima. Samo sam čekao pogodan trenutak kada ću se moći otkriti, i vratiti svojima. Da sam to učinio u ovom trenutku Nijemci bi me istog trena ubili. Čekao sam i čekao. Nakon nekog vremena svima je bilo naređeno da se predaju, da odbace oružje i da će im biti suđeno u Mariboru, rečeno je da će se žene i djeca moći vratiti kućama.
Svi oko mene počeli su se komešati, svi su nekuda krenuli, partizani su nas malo po malo formirali u kolonu koja je krenula prema Jugoslaviji. Svoj sam identitet namjeravao otkriti kada se vratim u domovinu. Mislio sam da je to jedini spas i dobra taktika, tako me Nijemci neće zaklati po putu, bit ću siguran do Jugoslavije.

Hodali smo tako u koloni, umorni, prljavi, žedni i gladni, bili smo neprijatelji. Smatrani neprijateljima, nisam se imao kome obratiti, moj plan o otkrivanju identiteta je polako propadao. Kada smo došli do Tezna naišli smo na partizanske postrojbe s naše desne strane, s lijeve strane nalazio se dugačak i širok protutenkovski row. U daljini sam čuo pucnjeve i krikove, preplavio me strah i nevjerica ali partizani su gurali kolonu prema naprijed, nisam se mogao vratiti niti da sam htio. Još sam vjerovao u obećano suđenje, ali bilo je prekasno. Nenaoružani vojnici ispred mene počeli su padati pokošeni partizanskim rafalima. U stahu i nevjerici počeo sam vikati: "Ja sam Partizan, ja sam Partizan, ne pucajte!" ali kolona me gurala dalje, počeo sam gaziti po leševima. Crvena, tamna crvena krv, još topla, počela je prodirati ispod mojih nogu. I tada odjednom, tišina, hladna tišina. Pogledam na prsa, na crnom njemačkom štofastom kaputu primijetim toplu mokru mrlju, odjednom noge popuste pod pritiskom teškog tijela i padnem na koljena. Uhvatim se za prsa a ruke mi se natope toplom crvenom tekućinom. Ne mogu disati, ostajem bez daha, oči mi se polako sklapaju, zadnje što sam vidio bile su crne čizme što su prolazile pokraj mene.

Pheeew, ovo je bilo dugačko, i teško za napisati, ali evo, jednostavno došlo mi je.

Zapravo je bilo zamišljeno kao priča mladog partizana koji prolazi kroz sve to i zapravo nesretno završava.. Opaska na besmislenost ratovanja i težinu ratnih zločina..

Stvarno me zanima što mislite o ovome. (nadam se da će vam se svidjeti..)
I da li znate o kojim se to stvarnim događajima radi u tekstu (da ovo je zapravo dosta istinito)?? (hint: uskoro će biti obljetnica tog događaja)

by **Princess.** sri tra 18, 2012 5:57 am

Well, što se tiće teme, nije baš neka moja. Nisam neki ratni tip i to, lol. Ali svaka čast na tome što si to tako napisala. Predobro pišeš.

by **Shinigami** sri tra 18, 2012 10:01 am

Hvala :D
Evo sad sam tek uočila neke greške, pa sam ih ispravila, pošto sam pisala jučer navečer..
Hvala još jednom na pohvalama :)

by ***LadyBird*** sri tra 18, 2012 3:12 pm

Bleiburg?

Usput, predobro napisano. Ne znam odakle ti tolika inspiracija.

by **Classy** sri tra 18, 2012 5:50 pm

Jedini zanimljivi dio povijesti mi je vjerojatno 20. st., tj. WW2.

Stvarno sam zaintrigirano ovo čitala i svaka ti čast. Za nekog tvojih godina možeš se samo ponositi što možeš napisati ovako nešto o nečemu što se događalo 1945. godine. Ne može to svatko! :)

by **Shinigami** sri tra 18, 2012 8:46 pm

@Barbara
Bravo, Bleiburg :D Ja sam se začudila, ali jednostavno mi je došlo xD

@Hanna
Meni je isto 20. st najdraže.. Ah, ma nije to neko znanje, tako i tako se to sad uči, ali trebala bi znati i više, a što je žalosno ne znam, jednostavno ima previše toga..

I hvaaalaa cure na pohvalama :)

by Sponsored content

Crvena, tamna crvena krv.

Crvena, tamna crvena krv.

Re: Crvena, tamna crvena krv.

Re: Crvena, tamna crvena krv.

Re: Crvena, tamna crvena krv.

Re: Crvena, tamna crvena krv.

Re: Crvena, tamna crvena krv.

Re: Crvena, tamna crvena krv.