Bilo je to ne znam koje godine

Bilo je to ne znam koje godine. Bilo je ljeto i išli smo na Pag.
Mislio sam kako će to biti još jedno dosadno ljeto na moru provedeno tražeći zabavu u zemlji ili čašama.
No, sve se dogodilo 7-10 dana prije nego što smo se vraćali kući. Preko puta našeg apartmana bio je još jedan u kojem je na ljetovanju bila Ana.
I tako smo se nekako mi upoznali. Moram reći kako te dane nikada neću zaboraviti. Ovako je on izgledao :
Buđenje, jelo, igra, u 12 se išlo nešto pojesti i odma u pol 1 išlo se dalje zabavljati, pa tako do 7-8 dok nismo išli jesti i tada je nastalo zatišje. Mi se uopće nismo poznavali , samo smo znali da živimo negdje i da se tamo dolazi skretanjem lijevo, da volimo danonino sladolede i da se do tih sladoleda dolazi preko vrta jedne kuće.
No, mi smo toliko uživali sve do tog prokletog dana kada sam ja morao otići.
Kako sam bio glup? Nismo uopće razmijenili adrese niti išta.
I tako se izgubio svaki glas.
Jedino kako bi ju ponovo pronašao je da pitam jednog dečka iz mog mjesta koji ima te apartmane kako se ona preziva. Da, ju možda nađem na fejsu i da odemo koji put na kameru i pojedemo koji danonino.
Znam samo da je ona Ana i da je se često sjetim i zaplačem. Onako u sebi, iako su mi oči i sada pune.
Ana znam da si negdje , moraš biti, samo gdje ?


Jedna mala, pjegava, plava !